Download Smrt i vestačenje smrti and more Papers Medical ethics in PDF only on Docsity!
Mr. sc. Hrvoje Sladić *
UDK: 343.614(497.5)
Primljeno: studeni 2014. Pregledni znanstveni rad
KAZNENOPRAVNO UREĐENJE USMRĆENJA
NA ZAHTJEV I ASISTIRANOG SUICIDA
Autor u ovom radu analizira odredbe novoga Kaznenog zakona kojima je u Re- publici Hrvatskoj od 1. siječnja 2013. godine uvelike izmijenjeno kaznenopravno uređenje usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida. Republika Hrvatska pristu- pila je kao 28. članica Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine u kojoj su do tada samo tri članice – Nizozemska, Belgija i Luksemburg- legalizirale određene oblike asistiranog suicida i/ili eutanazije. Temeljem članka 114. stavka 1. novoga Kaznenog zakona u Republici Hrvatskoj legalni su određeni oblici asistiranja u suicidu, a člankom 112. st. 3. bitno je izmijenjen zakonski opis kaznenog djela usmrćenja na zahtjev u odnosu na stari Kazneni zakon, tako da se zakonski opis kaznenog djela usmrćenja na zahtjev sada može poistovjetiti s eutanazijom.
Autor uvodno izlaže koncept prava na život i „prava na smrt“, zatim obrađuje pojam smrti, pravne učinke smrti fizičke osobe i kriterije utvrđivanja smrti, osvrće se na definicije i pojmove eutanazije, pojam i karakteristike suicida, te potom ana- lizira odredbe članka 112. st. 3. i članka 114. st. 1. novoga Kaznenog zakona kojima je regulirano usmrćenje na zahtjev i asistirani suicid uspoređujući ih s odredbama staroga Kaznenog zakona, pritom uzimajući u obzir odredbe Ustava Republike Hrvatske koje jamče pravo na život, međunarodne konvencije koje je RH ratifici- rala, konvencije i preporuke Vijeća Europe glede eutanazije i asistiranog suicida, medicinske propise, praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava te zakonska rješenja država koje su legalizirale eutanaziju i/ili asistirani suicid. U zaključku autor nastoji dati odgovor na etičke dileme glede legalizacije eutanazije i asistiranog suicida te iznosi svoj stav na koji bi način naš zakonodavac trebao regulirati pitanje eutanazije i asistiranog suicida.
Ključne riječi: usmrćenje na zahtjev, asistirani suicid, eutanazija, pravo na ži- vot, „pravo na smrt“.
- (^) Mr. sc. Hrvoje Sladić, odvjetnik u Šibeniku (A lawyer in Šibenik); e-mail: odvjetnik.hrvoje. sladic@si.t-com.hr.
1. UVOD
Novim Kaznenim zakonom^1 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine uve- like je izmijenjeno kaznenopravno uređenje usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska pristupila je kao 28. članica Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine u kojoj su do tada samo tri članice – Nizo- zemska , Belgija i Luksemburg- legalizirale određene oblike asistiranog suicida i/ili eutanazije. Nizozemska je prva država u svijetu koja je ozakonila eutanaziju i asistirani suicid. Proces dekriminalizacije eutanazije počeo je u Nizozemskoj
- godine.^2 Zakon o okončanju života na zahtjev i asistiranom suicidu^3 u Nizozemskoj je stupio na snagu 1. travnja 2002. godine. Slijedeći Nizozemsku Belgija je bila druga država na svijetu koja je legalizirala eutanaziju Zakonom o eutanaziji iz 2002. godine 4. Luksemburg je ozakonio eutanaziju i asistirani sui- cid 2009. godine Zakonom o eutanaziji i asistiranom suicidu. 5
Svaka rasprava o kaznenopravnom uređenju usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida nužno započinje promišljanjem o pravu na život i pravu na smrt. Pravo
(^1) Kazneni zakon, Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15. (^2) Z nidarčić, (ur.) 2004, 73. (^3) Sukladno Zakonu o okončanju života na zahtjev i asistiranom suicidu u Nizozemskoj prije iz- vršenja eutanazije ili asistiranja u suicidu od stane liječnika moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti: liječnik mora biti uvjeren da je pacijentov zahtjev izraz njegove volje te da je dobro promišljen, mora biti uvjeren da je pacijentova patnja neizdrživa te da nema nikakve nade u poboljšanje, in- formirati pacijenta o njegovu stanju i situaciji, zajedno s pacijentom doći do zaključka da nema razumne alternative u trenutnoj situaciji u kojoj se pacijent nalazi, konzultirati se s bar još jednim nezavisnim liječnikom, koji mora pregledati pacijenta i dati svoje mišljenje u pismenom obliku, postupak prekida pacijentova života ili asistiranja pri suicidu izvršiti poštujući pravila koja nalaže medicinska njega i pažnja. Steering Committee on Bioethics (CBDI) Council of Europe, Eutha- nasia questionare 20. siječnja 2003., www.coe.int. , 15. lipnja 2015. (^4) Belgijski Zakon o eutanaziji iz 2002. godine omogućava da liječnik legalno izvrši eutanaziju ako postupa sukladno propisanim kriterijima: pacijent mora biti punoljetan i svjestan, zahtjev mora podnijeti promišljeno i opetovano na vlastitu inicijativu, ne postoji medicinsko rješenje za situaciju u kojoj se nalazi, pacijent trpi konstantnu i nepodnošljivu fizičku ili mentalnu bol koja se ne može olakšati, pacijentu je obaviješten o svojoj situaciji, liječnik je utvrdio stalnost simptoma i pacijentovu želju, konzultiran je drugi liječnik, konzultiran je bolnički tim i druge osobe čije mišljenje pacijent traži. Turković. & Roksandić Vidlička & Maršavelski 2010, 235. (^5) U Luksemburgu eutanazija ili asistiranje pri suicidu nisu kažnjivi ako ih izvrši liječnik pod slijedećim zakonskim uvjetima: pacijent mora biti odrasla osoba, sposobna i svjesna u vrijeme podnošenja zahtijeva, zahtjev mora biti dobrovoljan, promišljen i opetovan, pacijent se nalazi u ozbiljnom i neizlječivom zdravstvenom stanju, pacijent trpi nepodnošljive fizičke ili psihičke boli bez mogućnosti poboljšanja, pacijent mora biti informiran o svom zdravstvenom stanju, mora se konzultirati drugi liječnik te bolnički tim (ako se tome pacijent ne protivi) i druga osoba čije mišljenje pacijent traži, na kraju liječnik mora dobiti obavijest od Nacionalnog vijeća da je zahtjev za okončanjem života propisno registriran. Ibid.
Nasuprot pravu na život, tom fundamentalnom ljudskom pravu, te borbi za nje- govo očuvanje, danas u svijetu postoji vrlo jaki pokret nazvan „Pravo na smrt“.^13 Američke udruge koje propagiraju pravo na smrt imale su velik utjecaj na dono- šenje zakona kojima se dekriminalizira asistiranje liječnika pri suicidu pacijenata koji su terminalno bolesni u američkim saveznim državama Oregon i Washin- gton. Kampanju koju godinama provode bila je od velikog utjecaja na građane koji su na održanim referendumima 1994. godine u Oregonu i 2008. godine u Washingtonu glasali za dekriminalizaciju asistiranog suicida. U osamdesetogo- dišnjoj povijesti udruga koje se u Sjedinjenim Američkim Državama zalažu za „pravo na smrt“ valja istaći da je bitna promjena njihove retorike, a ne sadržaja. Naime, od 1939. godine, kada je osnovano Američko društvo za eutanaziju sam naziv pokreta sugerira da su se zalagali za eutanaziju, potom za milosrdno uboj- stvo, naposljetku se promovira termin dostojanstvena smrt. Najutjecajniji pokret koji se zalaže za „pravo na smrt“ od 2005. godine nosi naziv Milosrđe i izbori ( Compassion & Choices ).^14 U Njemačkoj, u kojoj je prvi put iznesen koncept „prava na smrt“,^15 i Velikoj Britaniji, u kojoj je osnovan prvi pro-eutanazijski po- kret,^16 eutanazija i asistirani suicid nisu legalizirani, kao i u većini država svijeta. Švicarske udruge koje promiču „pravo na smrt“ ( Exit i Dignitas ) temeljem članka
- švicarskog kaznenog zakona legalno pomažu svom članstvu pri suicidu. Od
- godine u Švicarskoj je kaznenim zakonom propisano da suicid nije kazneno djelo i da se može asistirati u suicidu iz altruističkih razloga. Prema švicarskom kaznenom zakonu kaznit će se kaznom zatvora do pet godina samo ona osoba koja ponukana sebičnim motivima pruža pomoć pri suicidu (npr. financijska ko-
postojanje, pojednostavljeno kazano to jest – pravo biti. Čovjek (fizička osoba) u građanskoprav- nom smislu postaje rođenjem, premda se primjenom načela rimskog prava „ nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eus agitur “ (hrv. „onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen“) štite prava začetog, a nerođenog djeteta. „ Često se ističe da tradicionalno pravilo „nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eus agitur“ govori u prilog pripadanja osobnih prava, pa tako i prava na tjelesni integritet zametku, dakako pod odgodnim (suspenziv- nim) uvjetom da se dijete živo rodi. To tradicionalno pravilo u svojoj je biti nasljednopravne nara- vi, pa ga Obiteljski zakon (“Narodne novine“, br. 162/98) ne sadrži izričito, ali implicite upućuje na njegovu primjenu.“ Gavella 2000, 65, 67. Prema članku 17. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11) uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo. Ako dođe do pobačaja ili se pak dijete rodi mrtvo, tada ne nastaje novi pravni subjekt i to znači da samim tim otpadaju sve pravne posljedice spomenute fikcije. Vidi Klarić & Vedriš 2014, 31, 35. Usklađenost kaznenopravne i građanskopravne zaštite života čovjeka bitna je za jedinstvo pravnog poretka iz kojeg proizlazi pravna sigurnost građana kao temelj poštivanja i zaštite ljudskih prava. (^13) Svjetska federacija društava za pravo na smrt (eng. World Federation of Right to Die Societies) osnovana je 1980. godine u Oxfordu. Vidi Zurak 2001, 40. (^14) Behuniak 2011, 19. (^15) Šeparović 1998, 70. (^16) Medicinska enciklopedija, Svezak IV, 1960, 29.
rist).^17 Premda „pravo na smrt“ nije općeprihvaćen koncept, sukladno zahtjevima i argumentima zagovornika „prava na smrt“ ono bi se moglo definirati kao pravo čovjeka na samostalno okončanje vlastitog života, okončanje vlastitog života po- moću druge osobe ili isključivo od strane druge osobe, na izričit i ozbiljan zahtjev pojedinca uz uvjet da poslovno sposoban pojedinac koji traži okončanje vlastitog života svojevoljno odluči da svoj život više ne treba živjeti. Prema tome, koncept „pravo na smrt“ obuhvaća pravo na suicid (samoubojstvo) i pravo na usmrćenje na zahtjev (koje pravo obuhvaća eutanaziju). U Republici Hrvatskoj temeljem važećeg Kaznenog zakona^18 poticanje na samoubojstvo i usmrćenje na zahtjev su kaznena djela. Asistirani suicid (pomaganje u samoubojstvu) je kazneno djelo ukoliko je počinjeno iz niskih pobuda. Samoubojstvo ili suicid kao individualni čin u hrvat- skom kaznenom pravu nije kazneno djelo, dekriminalizirano je kao i u drugim su- vremenim kaznenim sustavima. Temeljni dokumenti međunarodnog prava ( Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda, Međunarodni pakt o građan- skim i političkim pravima, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe ) ne propisuju „pravo na smrt“ kao ljudsko pravo.
Pojam „prava na smrt“ pojavljuje se početkom 20. stoljeća. Temelj te postavke je Schopenhauerov moralni kriterij samilosti. Zagovornici prava na smrt^19 smatraju to pravo ljudskim pravom i traže da se ono ozakoni. Razlog tome oni nalaze u zaštiti osobnosti i dostojanstva čovjeka, u zaštiti od tjelesne i duševne degradaci- je koju neupitno donosi dugotrajno umiranje. Oni smatraju da društvo koje pri- hvaća smrtnu kaznu treba prihvatiti i pravo neizlječivih bolesnika na laku smrt. Smatraju da liječnikova dužnost nije samo pružanje pomoći u životu, nego i u umiranju. Zagovornici eutanazije nisu sasvim bez argumenata. U protupravnom oduzimanju života počinitelj postupa s lošom namjerom ili niskim pobudama, a kod eutanazije motivi su samilost i suosjećanje.^20
(^17) Delbeke 2010, 1-3. (^18) Kazneni zakon, Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15. (^19) Alfred Jost 1895. godine prvi put iznosi načelo prava na smrt. Prema Jostu pravo na smrt je te- melj zdravog života i predstavlja odlučujuću društvenu reformu; samilost mora ravnati postupci- ma. Iz samilosti nastaje sloboda da se uklone bolesni i oni koji pate. Neizlječivo bolesnima pruža se izbor između samoubojstva i ubojstva na zahtjev.Za duševno bolesne sredit će to država. Da bi se izvršilo ubojstvo, dovoljna je dijagnoza neizlječivosti. Zabuna u dijagnozi u pojedinom slučaju predstavlja manje zlo od patnji tisuća i probitaka društva. Doktor prava i filozofije Karl Binding i psihijatar Alfred Hoche u knjizi „Dopuštenje uništenja životno nevrijednih života. Njegova mjera i forma.“ izdanoj 1922. godine dijele one koje bi valja- lo usmrtiti u dvije skupine: nepopravljivo izgubljene u konkretnoj situaciji, koji su pri svijesti i zahtijevaju kraj i neizlječive slaboumnike. Smatraju da je njihov život apsolutno bez svrhe. Psi- hijatar Hoche isticao je da liječnik nema nikakvu apsolutnu već samo relativnu dužnost održanja života pod svim okolnostima. Šeparović, op. cit. 13, 70. (^20) Zečević & Škavić 1996, 330.
riste terminom dignitet (eng. dignity ) kako bi izrazili svoj stav da neka umiranja treba ubrzati, dok u isto vrijeme protivnici legalizacije eutanazije termin dignitet rabe kako bi izrazili protivljenje liječničkom asistiranju pri suicidu smatrajući da ono stigmatizira život bolesnih i nemoćnih.^25 Usmrćenje na zahtjev i asistirani suicid su ozbiljne kušnje za zakonodavca, pravnike, liječnike, građane i nameću brojna medicinska, pravna, filozofska, religijska, etička, deontologijska i druga pitanja.^26 Napredak medicinske znanosti uvijek nanovo aktualizira problematiku eutanazije kao usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida. Pravna znanost dužna je pratiti razvoj medicinske znanosti kako bi se izbjegle tzv. pravne praznine u kaznenopravnom uređenju usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida. U posljed- nje vrijeme snažno se razvija bioetika kao akademska disciplina koja daje odgo- vore na mnoga etička pitanja vezana za početak i kraj života, stoga su liječnici, pravnici i zakonodavac u svom djelovanju dužni uzeti u obzir njezina dostignuća i rezultate. Bioetika je riječ grčkog podrijetla gdje bios znači život, a ethos običaj, navada, značaj, ćud. U doslovnom prijevodu bioetika je etika života.^27
2. POJAM SMRTI I KRITERIJI UTVRĐIVANJA SMRTI
Smrt čovjeka je biološka činjenica, pravna činjenica, filozofsko pitanje, odnos prema smrti je bitna odrednica svake religije. Ljudska bića su svjesna svoje smrt- nosti, stoga su umiranje i smrt sastavni dio svakog ljudskog života. U svijetu se svakodnevno događa smrt uzrokovana prirodnim tijekom starosti, bolestima, nezgodama, katastrofama, ratovima, terorom i kriminalom, te se može reći da se čovjek svakodnevno susreće sa smrću. Odnos prema smrti određuje čovje- kov život, utječe na njegove stavove i ponašanje. Suočavanjem sa smrću život prihvaćamo ozbiljnije jer je neponovljiv. Smrt je važna pravna činjenica, jer tre- nutkom smrti prestaju određena prava i obveze, nastaju određena prava i obveze, odnosno smrt uzrokuje niz pravnih učinaka.^28 Ukoliko smrt nije prirodna, može
(^25) Behuniak, op. cit. 14, 17. (^26) Zečević & Škavić, op. cit. 20, 314. (^27) Warren Thomas Reich , spiritus movens i urednik bioetičke enciklopedije, definira“ bioetiku kao sustavno proučavanje moralnih dimenzija – uključujući moralno gledanje, odluke, ponašanje i odgovorno držanje – znanost o životu i skrbi za zdravlje, primjenjujući različite etičke metodo- logije s interdisciplinarnom impostacijom“. Corado Viafora drži da je bioetika primijenjena etika na nove probleme koji se pojavljuju na rubovima života. Vidi Matulić 2001, 76. Pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovan je 2009. godine UNESCO Chair Unit iz bioetike i prava, što govori o važnosti bioetike u pravnoj znanosti u reguliranju brojnih pitanja vezanih za medicinsku skrb, početak i kraj života. (^28) U Republici Hrvatskoj činjenica smrti i trenutak smrti fizičke osobe dokazuje se izvatkom iz matice umrlih, pravomoćnim rješenjem suda donesenim u postupku za dokazivanje smrti ili pra- vomoćnim rješenjem suda donesenim u postupku za proglašenje nestale osobe umrlom. Postupci proglašenja nestale osobe umrlom i dokazivanja smrti su izvanparnični postupci koje provode
doći do kaznene i građanske odgovornosti osobe koja je uzrokovala smrt. Kazne- nopravna zaštita čovjekova života traje do smrti.^29 Ugrožavanje i povreda života dopušteni su iznimno u slučajevima krajnje nužde, nužne obrane ili u obavljanju službene dužnosti. Zadiranja u život osobe učinjena bez njenog pristanka, podu- zeta u nužnoj obrani, stanju krajnje nužde i u obavljanju službene dužnosti pod pretpostavkama propisanim Kaznenim zakonom, nisu protupravna i potvrda su prava na život jer se upravo navedenim postupanjima štiti pravo na život kao naj- veće pravno dobro od protupravnih zadiranja.
Medicinska znanost daje odgovor kada završava ljudski život. Znanstveno – teh- nološki napredak u suvremenoj medicini omogućuje održavanje života do stadija kada se opravdano postavlja pitanje smislenosti i opravdanosti velikih medicin- skih radnji. Navedena saznanja izazivaju moralne dvojbe i traže odgovore do kojih nije lako doći. Zbog straha od prigovora o preranom prekidanju života i kaznenopravne odgovornosti od usmrćenja na zahtjev i asistiranog suicida me- dicinsko osoblje može danas održavati život čovjeka produžujući umiranje broj- nim izvanrednim zahvatima upotrebom suvremene tehnologije. Radi dobrobiti bolesnika medicina treba odrediti kada nastupa smrt i kada ne treba poduzimati izvanredne medicinske zahvate radi nepotrebnog produžavanja umiranja pritom poštujući dostojanstvo čovjeka i u zadnjoj fazi života. Pravna znanost treba odre- diti jasne granice poštivajući medicinsku znanost kada medicinsko osoblje svo- jim djelovanjem ulazi u kaznenopravnu zonu. Na navedeni način postiže se da pacijenti dobiju najbolju moguću skrb, a zdravstveni djelatnici budu lišeni tereta moralnih dvojbi o ispravnom postupanju, sumnji da li su u kaznenopravnoj zoni i nerazumnih zahtjeva obitelji pacijenata za bezrazložnom uporabom medicinske tehnike kada to više nema medicinski opravdanog razloga. Skraćivanje života je kazneno djelo, stoga postavljanjem jasnih zakonskih kriterija kada nastupa smrt, temeljenih na medicinskoj znanosti i propisivanjem postupka za utvrđivanje smr-
nadležni općinski sudovi sukladno Zakonu o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti (Narodne novine broj 10/74). Brojni su građanskopravni učinci uzrokovani smrću fizičke osobe. Smrću se otvara nasljedstvo svake fizičke osobe iza koje je ostala ostavina. Sastav osta- vinske mase može ovisiti od trenutka smrti ostavitelja. Brak prestaje smrću bračnog druga, strogo osobne obveze i prava fizičke osobe prestaju smrću itd. (^29) Prema čl. 319. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) pregled i obdukcija tijela poduzet će se uvijek kad postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u svezi s počinjenjem kaznenog djela. Ako je tijelo već pokopano, odredit će se ekshumacija radi njegova pregleda i ob- dukcije. Pri obdukciji tijela poduzet će se potrebne mjere da se ustanovi istovjetnost tijela i u tu će se svrhu posebno opisati podaci o vanjskim i unutarnjim tjelesnim osobinama tijela. Ekshumaciju može naložiti samo sud. Prema podacima Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu na prirodne smrti otpada oko 65 – 70 % od svih izvršenih obdukcija. Vidi Zečević & suradnici 2004, 7.
Slika 1: Faze umiranja (prema Sandritter – Beneke, modificirano) 32
Iz navedene slike razvidno je da smrt u većini slučajeva ne nastupa trenutačno, već da između života i smrti postoji proces umiranja. Može se reći da je umiranje sastavni dio života, odnosno razdoblje između života i smrti, jer ukoliko se u fazi umiranja ne uspije reanimirati umirućeg, nastupa smrt. Umiranje započinje ago- nijom nakon čega nastupa relativna smrt - klinička smrt. Između kliničke smrti i moždane smrti ukoliko se čovjek ne reanimira i uspostavi ponovno funkcija disanja i rada srca nastupa moždana smrt – smrt čovjeka. Nastupom moždane smrti postoji mogućnost transplantacije organa. Biološka smrt je smrt svih stani- ca u organizmu.
Većina značajnih međunarodnih i nacionalnih znanstvenih organizacija, te velik broj nacionalnih zakonodavstava prihvatio je kriterij moždane smrti.^33 Usavrša- vanjem medicinske znanosti i tehnologije, posebno postupka reanimacije, kao i osnivanjem jedinica intenzivnog liječenja, smrt nakon 1950. godine više nije značila prekid disanja i rada srca. Postalo je moguće umjetno održavati disanje i otkucaje srca, stoga je medicinska znanost trebala utvrditi novi pojam smr- ti.^34 Sidneyskom deklaracijom 1968. godine medicinska struka se usuglasila da čovjek može biti mrtav usprkos tome što sve, odnosno mnoge stanice u tijelu nisu mrtve. Osnovna misao vodilja Deklaracije jest da smrt pojedinih stanica u
(^32) Zečević & suradnici, op. cit. 29, 28. (^33) Pallis & Harley 2002, 73. (^34) Što treba znati o moždanoj smrti? Dostupno na: www.hdm.hr (22. 11. 2014).
tijelu nije toliko značajna koliko izvjesnost da napreduje nepovratni proces kod bolesnika bez obzira na primjenu bilo koje tehnike reanimacije. U Deklaraciji se naglašava da je bitno dokazati prestanak svih funkcija mozga, posebno onih moždanog debla.^35 Najčešći uzroci moždane smrti su traumatske ozljeda glave i moždani udar.^36 Hrvatsko zakonodavstvo je prihvatilo kriterij moždane smrti.^37 U Republici Hrvatskoj postupak utvrđivanja moždane smrti propisan je Pravilni- kom o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja, 38 koji je donio ministar zdrav- stva i socijalne skrb temeljem Zakona o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja.^39 Dijagnoza moždane smrti je vrlo ozbiljna i važna medi- cinska dijagnoza i nužno je poštivanje redoslijeda dijagnostičkih postupaka, kao i osiguravanje da dijagnozu daju nepristrani i stručni liječnici.^40 Prema Škaviću i Zečeviću od moždane smrti valja razlikovati dekortikaciju , tj. smrt ganglijskih stanica isključivo moždane kore. Dekortikacija je patološko–anatomska podlo- ga kliničke slike koja se označuje kao apalijski sindrom ili trajno vegetativno stanje. Dekortikacija nastupa kada reanimacija srčanog aresta zakasni nekoli- ko desetaka sekundi, pa zato što je korteks u razvoju mozga nastao najkasnije njegove su ganglijske stanice mnogo osjetljivije na nedostatak kisika od onih u bazalnim ganglijima. Velika bitna razlika između moždane smrti i dekortikacije jest u činjenici što je dekorticirana osoba živa s očuvanim spontanim disanjem i cirkulacijom, ali uz potpunu odsutnost svijesti. Upravo su zbog toga neki prav- nici pokušali ovo stanje označiti kao „socijalnu smrt“, ali se taj termin nije odr- žao.^41 Identifikacijom moždane smrti smatra se da je čovjek mrtav, bez obzira što neki organi, npr. srce i pluća mogu zadržati svoju funkciju umjetnim sredstvima, npr. respiratorom. U tom slučaju, kad imamo utvrđenu moždanu smrt, unatoč umjetno podržavanim otkucajima srca ili disanja, obustavljanje rada umjetnih sredstava, a time i preostalih umjetno podržavanih funkcija ne znači usmrćenje, jer se smatra da moždana smrt znači smrt čovjeka, individue kao osobe. Dakle, ne radi se o eutanaziji već o tehničkom postupku u odnosu na osobu koja je već mrtva.^42 Nakon što je sa sigurnošću, prema medicinskim kriterijima i na propisan način utvrđena moždana smrt samo se radi transplantacije organa treba umjetno održavati rad srca i disanje, te hranjene i dijaliza organizma kako bi se saču-
(^35) Zečević & suradnici, op. cit. 29, 335. (^36) Što treba znati o moždanoj smrti? Dostupno na: www.hdm.hr (22. 11. 2014). (^37) Horvatić & dr., op. cit 7, 264. (^38) Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja (NN br. 3/06) je stupio na snagu 5. siječnja 2006. godine. (^39) Zakona o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, Narodne novine, broj 177/04. (^40) Ivančić-Kačer 2009, 100. (^41) Škavić & Zečević 2010, 23. (^42) Šeparović, op. cit. 15, 92.
upotrijebio Francis Bacon (1561. – 1626.) u svome djelu „Novum organum“ 1620. godine.^46 Eutanazija se često sinonimno naziva ubojstvom iz samilosti (eng. mercy killing) , dostojanstvenom smrću (eng. death with dignity ) ili ugodnom smrću (eng. pleasant death ). U Medicinskoj enciklopediji eutanazija je označena kao umjetno izazivanje „blage smrti“ kod neizlječivih bolesnika, namjerno skraćivanje ljudskog života, da bi se bolesniku skratile patnje. Ublažavanje tegoba sve do časa prirodne smrti, makar kako daleko se išlo, ne naziva se eutanazijom.^47 Prema Šeparoviću u općem značenju eutanazija je namjerno skraćenje života neizlječivom bolesniku ili unesrećenoj osobi, radi skraćivanja patnji, ili općenito usmrćivanje (drugog) iz nekog humanog razloga.^48 Gavella definira eutanaziju kao postupak za olakšanje i skraćenje patnje neizlječivim bolesnicima, uključujući i njihovo usmrćenje.^49 Kur- tović i Petrić pod pojmom eutanazije podrazumijevaju svaki čin ili propust koji uzrokuje smrt radi uklanjanja boli.^50 U rječniku kaznenog prava Cvitanović i Še- parović navode da je eutanazija djelovanje liječnika ili druge osobe kako bi teško i neizlječivo bolestan pacijent koji pati imao „laku“ odnosno „dobru“ smrt.^51 Tur- ković, Roksandić Vidlička i Maršavelski smatraju da pojam eutanazije označava svaki čin usmrćenja drugoga s ciljem da ga se liši nepodnošljivih patnji uzrokova- nih njegovim teškim zdravstvenim stanjem.^52 Prema mojem mišljenju eutanazija je namjerno samilosno usmrćivanje neizlječivog bolesnika na njegov ozbiljan i izričit zahtjev kako bi mu se skratile teške patnje. U tradiciji judeo-kršćanskog svjetona- zora, eutanazija bez bolesnikova pristanka jest ubojstvo, a uz njegov pristanak i samoubojstvo i ubojstvo.^53 Pravna teorija razlikuje više vrsta eutanazije. Najčešće je podjela na aktivnu, pasivnu, dragovoljnu, nedragovoljnu, oporučnu i prisilnu eu- tanaziju, koju je u hrvatsku pravnu literaturu uveo Šeparović.^54
1. Aktivna (pozitivna) eutanazija je izravno skraćenje života aktivnom po- moći u umiranju. Zabranjena je u gotovo svim zemljama. Aktivna euta- nazija zasniva se na slobodnoj i opetovanoj odluci pacijenta, a u pravilu je izvršava liječnik.^55
Ustaljeno je mišljenje da se aktivna eutanazija vrši davanjem velikih doza anal- getika ili narkotika. To se ne može nazvati eutanazijom, jedino kada se dade
(^46) Medicinska enciklopedija, Svezak IV, Zagreb, 1960, 28. (^47) Ibid (^48) Šeparović, op. cit. 15, 91. (^49) Gavella op. cit. 12, 71. (^50) Kurtović & Petrić 2000. Dostupno na: http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/ hrv/20030306/Kazneno-djelo-usmrcenja-nazahtjev-pdf (21. studenog 2014). (^51) Horvatić & dr., op. cit. 7, 87. (^52) Turković & Roksandić Vidlička & Maršavelski op. cit. 4, 225. (^53) Znidarčić, op. cit. 2, 70. (^54) Šeparović, op. cit. 15, 91. (^55) Ibid.
jednokratno visoka doza, nego liječenje s rizikom. Davanje većih doza analgetika ili narkotika trebalo bi biti prihvaćeno kao rizik liječenja, kao što je to i kirurški zahvat. Umirućem bolesniku treba ublažavati bol kako bi se i u zadnjim trenuci- ma njegova života sačuvalo dostojanstvo čovjeka. Navedeno stajalište sukladno je i kršćanskom katoličkom stajalištu izraženom kroz misao pape Pia XII : Ako između narkoze i skraćivanja života ne postoji nikakva izravna uzročna veza uspostavljena voljom zainteresiranih ili po prirodi stvari (to bi bio slučaj ako suzbijanje boli ne bi moglo biti postignuto nego skraćivanjem života) i ako, na- suprot tome, davanje lijekova samo po sebi proizvodi dva različita učinka, ubla- žavanje bolova i skraćivanje života, dakle dopušteno je.^56
2. Pasivna (negativna) eutanazija označava nepoduzimanje medicinskih mjera na zahtjev bolesnika koje bi vodile prema poboljšanju stanja bolesni- ka, te se na taj način izravno ubrzava prirodni tijek umiranja bolesnika.
Pasivna eutanazija se godinama označavala kao termin koji znači pomoć umiru- ćem bolesniku puštanjem da umre izbjegavanjem posebnih mjera za produženje života, 57 naravno uz pristanak bolesnika. Smatralo se, a neki i danas tako drže, da se o pasivnoj eutanaziji radi u slučajevima propuštanja primjene suviše aktivne terapije ili sredstava kojima se umjetno produžava život.
Nužno je razlikovati: a) pasivnu eutanaziju i b) odustajanje liječnika da svim silama produži agoniju, što znači prestanak „mučenja“ bolesnika „da ode u miru“, te stoga smatram da se nikako ne može izjednačiti s pasivnom eutanazijom. Tome u prilog ide i općeprihva- ćena definicija smrti čovjeka kao trajnog prestanka funkcije središnjeg živ- čanog sustava, poznatija kao smrt mozga.
Na seminaru kriminalističke škole u Liegeu 1950.-1951. usvojeni su pojmovi ort- hothanansie i dysthanasie. Ortotananzija se sastoji u tome da se neizlječivog bolesnika pusti umrijeti prirodnom smrću bez ikakvih zahvata ili pothvata, koji su ionako suvišni. Distanazija je postupak i nastojanje, da se neizlječivom bo- lesniku što više produlji život primjenom izvanrednih postupaka, bez kojih bi inače brzo umro. 58 Papa Pio XII još je 1958. godine istaknuo da u beznadnim slučajevima nastaje trenutak kada treba prekinuti reanimacijske napore i kada se ne treba suprotstavljati smrti. 59 Brazilski bioetičar Pessini ponovno aktualizira termin distanazija (riječ grčkog podrijetla, gdje dys znači čin s greškom, a tha-
(^56) Pessini, 2004, 219. (^57) Šeparović, op. cit. 15, 91. (^58) Medicinska enciklopedija, op. cit. 46, 30. (^59) Bačić 1998, 54.
5. Oporučna eutanazija omogućava u državama u kojima je legalna poslovno sposobnom pojedincu da pisanom izjavom volje zatraži eutanaziju za slučaj da kao teški bolesnik ne bude u stanju izraziti svoju volju. Oporučna euta- nazija može biti aktivna ili pasivna_. Turković, Roksandić Vidilička i Mar-_ šavelski s pravom ukazuju da termin oporučna eutanazija nije adekvatan s obzirom na to da je oporuka u hrvatskom pravu posljednja odredba volje koja se otvara tek nakon smrti oporučitelja, dok se oporučnom eutanazijom u državama gdje je legalna reguliraju situacije koje prethode smrti.^66 6. Prinudna eutanazija nije eutanazija u pravom smislu jer se radi o usmr- ćenju ili ubrzavanju umiranja protiv volje bolesnika. Kažnjava se kao uboj- stvo. 67
2.1.2. Kazneno djelo usmrćenja na zahtjev
Kazneno djelo usmrćenja na zahtjev novo je kazneno djelo u hrvatskom kaznenom pravu. U Kraljevini Jugoslaviji je postojalo ovo kazneno djelo čiji je zakonski opis u članku 168. Krivičnog zakona iz 1929. godine doslovno glasio: „ Ko liši života kakvo lice na njegov izričit i ozbiljan zahtjev ili zamolbu, kazniće se zatočenjem od pet godina ili zatvorom. Ako je ovakvo lišenje života izvršeno usled sažaljenja prema bednom stanju ovoga lica, učinilac će se kazniti zatvorom do tri godi- ne“.^68 Kazneno zakonodavstvo Socijalističke Republike Hrvatske nije sadržavalo takvo kazneno djelo, premda je postojala inicijativa 1976. godine da se uvede u tada novi Krivični zakon SRH. Osamostaljenjem Republika Hrvatska preuzela je Krivični zakon SR Hrvatske iz 1977. godine u kojem nije predviđeno usmrćenje na zahtjev, te se eutanazija po tom zakonu tretirala kao ubojstvo. Hrvatskim Ka- znenim zakonom^69 koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine predviđeno je kazneno djelo usmrćenja na zahtjev.^70 Radi evaluacije zakonskog opisa kaznenog djela usmrćenja na zahtjev prema novom kaznenom zakonu bitno ga je usporediti sa zakonskim opisom starog kaznenog zakona. Zakonski opis ovog kaznenog djela u članku 94. Kaznenog zakona koji je bio na snazi do 31. prosinca 2012. godine glasi: „Tko drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“ 71 U novom hrvatskom Kaznenom za- konu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine opis kaznenog djela usmrće-
(^66) Turković & Roksandić Vidlička & Maršavelski, op. cit. 4, 225. (^67) Šeparović, op. cit. 15, 92. (^68) Šeparović, op. cit. 15, 93. (^69) Kazneni zakon, Narodne novine broj 110/97. (^70) Šeparović, op. cit. 15, 93. (^71) Kazneni zakon, Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11.
nja na zahtjev u članku 112. stavak 3. glasi: „Tko usmrti drugog na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“.^72 Zahtjev za usmrćenjem prema oba zakona mora biti istovremeno izričit i ozbiljan. Izričit je takav zahtjev koji je nedvojben i nedvosmislen te je upravljen na usmrćenje osobe koja ga je postavila. Izričit zahtjev mora postaviti osoba koju na temelju toga zahtjeva počinitelj usmrćuje. Neće se raditi o kaznenom djelu usmrćenja na zahtjev ako taj zahtjev, pa bio on i izričit, postavi neka druga osoba, a ne ona koju na temelju toga zahtjeva počini- telj usmrćuje. Forma postavljanja zahtjeva nije presudna. Ako je izričit, zahtjev je valjan bez obzira da li je postavljen u usmenom ili pismenom obliku.^73 Osim što mora biti izričit mora biti i ozbiljan. To znači da osoba koja postavlja zahtjev mora u potpunosti biti svjesna toga zahtjeva. Prema tome, ozbiljan zahtjev može dati samo „ubrojiva osoba“, koja može potpuno vladati svojom voljom i upravljati svojim postupcima. Zahtjev „smanjeno ubrojive“ ili „neubrojive osobe“ stoga nije ozbiljan.^74 Smatram da zahtjev mora biti i opetovan jer počinitelj ovog kaznenog djela bez obzira na motiv ne može biti siguran nakon samo jednog zahtjeva da li je takav zahtjev ozbiljan i zato što u suprotnom čini neprivilegirano kazneno djelo ubojstva. Osim neubrojivih i smanjeno ubrojivih osoba ozbiljan zahtjev ne mogu postaviti niti djeca i maloljetnici, kao ni osobe koje nemaju punu poslovnu sposobnost. Osoba koja nema potpunu poslovnu sposobnost^75 i koja nije u stanju brinuti se o svim svojim pravima, potrebama i interesima, odnosno samostalno poduzimati određene poslove i radnje poput raspolaganja imovinom, plaćom ili donositi odluke o zdravlju, nije osoba koja može postaviti ozbiljan zahtjev za vlastitim usmrćenjem. Zahtjev duševno bolesne osobe smatrati će se ozbiljnim ako je dan u stanju kojem je ta osoba bila sposobna za rasuđivanje npr. duševno bolesna osoba koja pati od shizofrenije i koja se nalazi u stanju remisije u kojem postoji sposobnost za rasuđivanje zahtjeva da je netko usmrti. Navedeno je su- kladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSHR, I Kž-343/05- 6).^76 Ozbiljan i izričit zahtjev mora se postaviti neposredno prije izvršenja djela, ne može se postaviti pro futuro.^77 Kazneno djelo usmrćenja na zahtjev može se počiniti samo sa izravnom namjerom. S obzirom na to da zahtjev žrtve mora biti izričit i ozbiljan ovo kazneno djelo ne može se počiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehaja ili s neizravnom namjerom. Kod usmrćenja na zahtjev počiniteljeva svi- jest mora obuhvatiti ozbiljan i izričit zahtjev žrtve za usmrćenjem, jer počinitelj usmrćuje drugoga zbog njegova zahtjeva. Ukoliko takav zahtjev žrtve nije obu- hvaćen počiniteljevom izravnom namjerom, radi se o kaznenom djelu ubojstva,
(^72) Kazneni zakon, Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15. (^73) Horvatić & Šeparović, op. cit. 8, 67. (^74) Ibid. (^75) Obiteljski zakon, Narodne novine broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 05/15. (^76) Derenčinović, op. cit. 9, 81. (^77) Horvatić & Šeparović, op. cit. bilj. 8, 67.
pod utjecajem alkohola ili droga.^82 Slijedom navedenoga smatram da oštećeni- ca s poremećajem blaže mentalne retardacije nakon višednevnog lutanja, pod utjecajem sedativa i nakon cjelonoćnog konzumiranja alkohola nije mogla dati ozbiljan zahtjev za njezino usmrćenje, a pogreška je Suda to što nije provedeno medicinsko – psihijatrijsko vještačenje kako bi se utvrdilo da li je oštećenica bila „ubrojiva“, odnosno da li je oštećenica bila sposobna postaviti ozbiljan zahtjev za njezinim usmrćenjem.
Kaznena zakonodavstva u svijetu reguliraju eutanaziju kao usmrćenje na zahtjev na tri načina:
- kao kazneno djelo ubojstva,
- kao privilegirano kazneno djelo ubojstva,
- zakonskim propisivanjem uvjeta za eutanaziju legalizira se eutanazija kao usmrćenje na zahtjev.
Kazneno djelo usmrćenja na zahtjev u Republici Hrvatskoj je privilegirano ka- zneno djelo, odnosno privilegirani oblik ubojstva. Njegova privilegiranost prema starom KZ proizlazila je iz činjenice što u zakonskom opisu nije bilo suprotstav- ljenih interesa između počinitelja i žrtve, kao kod kaznenog djela ubojstva. Suvi- še, postojala je suglasnost između usmrtitelja i žrtve-osobe koja traži usmrćenje, žrtva je trebala zahtijevati vlastito usmrćenje. Zbog toga je usmrćenje na zahtjev bilo kažnjivo, ali blažom kaznom od one koja je bila propisana za ubojstvo (čla- nak 90. Kaznenog zakona – Za kazneno djelo ubojstva bila je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina).^83 Smatram da ovo kazneno djelo nije trebalo biti privilegirano zbog same činjenice što nema suprotstavljenog interesa između počinitelja i žrtve, već da bi tek teško zdravstveno stanje žrtve trebalo dati karakter privilegiranog kaznenog djela usmrćenju na zahtjev, što je jedna od osnovnih karakteristika eutanazije kao usmrćenja na zahtjev. Naime, ukoliko počinitelj ne postupa s altruističkim motivima tada nema mjesta privilegirano- sti kod počinjenja ovog kaznenog djela. Sukladno zakonskoj formulaciji prema starom KZ počinitelj kaznenog djela usmrćenja na zahtjev nije morao postupati iz sažaljenja prema teškom zdravstvenom stanju bolesnika – žrtve kako bi usmr- ćenjem prekinuo boli i patnje, jer žrtva nije morala, prema tadašnjem zakon- skom opisu, uopće biti u teškom zdravstvenom stanju. Zakonodavac je u novom kaznenom zakonu izmijenio zakonski opis ovog kaznenog djela, jer usmrćenje žrtve samo iz samilosti prema njegovu teškom zdravstvenom stanju i na njegov ozbiljan i izričit zahtjev su privilegirajuće okolnosti koje ovo kazneno djelo čine privilegiranim u odnosu na kazneno djelo ubojstva. Zbog navedenog je u novom KZ i propisana blaža kazna od jedne do tri godine zatvora za počinitelje u odnosu
(^82) Ibid. 27. (^83) Horvatić & dr., op. cit 7, 625.
na kazneno djelo usmrćenja na zahtjev prema starom KZ, za koje je bila propi- sana kazna zatvora od jedne do osam godina i u kojem teško zdravstveno stanje žrtve nije ulazilo u biće kaznenog djela, već samo ozbiljan i izričit zahtjev žrtve. Sudska praksa temeljem medicinskih standarda treba uspostaviti kriterije teškog zdravstvenog stanja i državno odvjetništvo već u fazi istrage u svakom pojedinom slučaju treba naložiti medicinsko vještačenje kako bi se utvrdilo da li je žrtva bila u teškom zdravstvenom stanju.
2.1.3. Odnos između kaznenog djela usmrćenja na zahtjev i eutanazije
Po motivima eutanazija bi se mogla izjednačiti sa zakonskim opisom kaznenog djela usmrćenja na zahtjev prema starom Kaznenom zakonu. Suštinsko obilježje eutanazije je samilost (osjećaj tuđe boli kao svoje). Za eutanaziju se zahtijeva posebno stanje žrtve, koje se može označiti beznadnim i osobito bolnim, muč- nim, neizdrživim, zbog čega se smrt ukazuje kao jedini izlaz iz toga neizdrživog stanja. Da bi se ispunili uvjeti za tzv. privilegirano ubojstvo prema starom Ka- znenom zakonu, zahtjev za usmrćenje morao je biti izričit, konkretan, aktualan, a povrh svega osoba koja traži prekid života morala je biti svjesna i „ubrojiva“. Iako neki smatraju da je usmrćenje na zahtjev prema starom Kaznenom zako- nu zapravo eutanazija, to nije isto, iako bi se u tim okolnostima ona najčešće i počinila, odnosno iz samilosti prema osobi koja moli da se usmrti kako bi se oslobodila nepodnošljive patnje.^84 Prema tome kazneno djelo usmrćenja na za- htjev prema starom Kaznenom zakonu obuhvaća određene situacije eutanazije (dobrovoljnu - aktivnu i pasivnu), ali je i širi pojam. Usmrćenje na zahtjev nije se moglo poistovjetiti s eutanazijom, ali ju je pokrivalo i omogućavalo da se tretira na privilegirani način.^85 Pogrešan je stav autora koji smatraju da je eutanazija pojam širi od usmrćenja na zahtjev iz razloga što prinudna i nedragovoljna eu- tanazija su usmrćenja bez zahtjeva žrtve. Prinudna i nedragovoljna eutanazija su ubojstva bez privilegirajućih okolnosti i nisu eutanazija u užem smislu koja podrazumijeva zahtjev za usmrćenjem, jer žrtva bez obzira na teško zdravstveno stanje nije dala zahtjev za usmrćenjem, odnosno protivi se usmrćenju. S obzirom da ne postoje objektivni kriteriji kvalitete života, kvaliteta života je uvijek subjek- tivna stvar pojedinca, stoga teško zdravstveno stanje žrtve bez njezinog zahtjeva za usmrćenjem u slučajevima prinudne i nedragovoljne eutanazije ne mogu biti privilegirajuće okolnosti za usmrtitelja. Američki bioetičar Pence ističe da kad se jednom počne ubijati jedna vrsta ljudi zbog neprihvatljive kvalitete života ubrzo
(^84) Derenčinović 2000. Dostupno na:http://www.monitor.hr, /clanci/eutanazija-u-hrvatskoj-se- ne-smije-u-ime-hunanosti-ubiti-covjeka/10345/ (25. 11. 2014). (^85) Kurtović & Petrić, op.cit. 50, 11.
