Prokleta avlija Ivo Andric, Vodiči, Projekti, Istraživanja od Bosanski jezik

Preuzmite Prokleta avlija Ivo Andric i više Vodiči, Projekti, Istraživanja u PDF od Bosanski jezik samo na Docsity! „Prokleta avlija“ Ivo Andrić Bilješka o piscu Ivo Andrić je jedan od najznačajnijih jugoslavenskih i europskih književnika. U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u noći između 9. i 10. oktobra, i to sticajem okolnosti Dolcu kraj Travnika, gradu koji je u to doba pripadao Bosni i Hercegovini pod austrougarskom okupacijom, no još je uvijek nominalno bio u sastavu Osmanskog Carstva, dok mu je majka boravila kod rodbine. Sam pisac će kao datum rođenja navoditi 10. oktobar koji je kasnije i ozvaničen. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Majka ga je još u povoju odnijela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao. Godine 1894. otac mu umire od tuberkoloze, kada je on imao dvije godine. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u oktobru 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine, zbog bolesti pluća, prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u junu 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić napušta Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić prvi put dolazi u rodni grad Trvanik, gdje mu je određena mjera kućnog pritvora.period izgnanstva provodi u podnožju planine Vlašić u selu Ovčarevo do ljeta 1917. Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara – stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austro-Ugarske. Tu Ivo Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju (opraštanje kazne) i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi „Ex Ponto“ karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum. Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva. Već početkom 1920. Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza. 1921. godine postao je službenik konzultanta u Bukureštu, a te iste godine počela je njegova suradnja sa Srpskim književnim glasnikom gdje je objavio priču “Ćorkan i Švabica”. 1922. godine odlazi u konzultant u Trst te objavljuje pripovijetke Za logorovanja te Ženu od slonove kosti i ciklus pjesama “Šta sanjam i šta mi se događa”. Objavio je još neke književne prikaze, a 1923. godine postavljen je na mjesto vicekonzula u Grazu. Pedantan i oprezan, izbjegava se nacionalno izjašnjavati koristeći se diplomatskom službom kao pogodnim paravanom da se drži po strani u brojnim javnim raspravama koje se vode o nacionalnom identitetu u zemlji. Ipak, početkom 1930-ih kategorično odbija biti uvršten u Antologiju novije hrvatske lirike, a njenom priređivaču dr. Mihovilu Kombolu šalje pismo u kojem, između ostalog, stoji: “Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.” Do kraja desetljeća Andrićeva diplomatska karijera ide samo uzlaznom putanjom i pisca 1939. imenuju vanrednim poslanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, pri čemu diplomatske akreditive dobija lično od kancelara Trećeg rajha, Adolfa Hitlera. Taj podatak kasnije će biti korišten kao dokaz Andrićeve “zločinačke prirode” iako je pisac već u prvim danima Drugog svjetskog rata protestovao kod njemačkih vlasti zbog hapšenja i zatvaranja njemačkih i poljskih pisaca i naučnika. Nudi ostavku nadležnima u Beogradu, koja je odbijena, a zatim kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Tek nakon njemačke okupacije zemlje napušta Berlin, odbija ponudu njemačkih vlasti da otputuje u sigurniju i neutralnu Švicarsku i vraća se u Beograd. Bio je vijećnik na Trećem zasjedanju Zavnobiha. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija Njegova dela predstavljaju odraz istorijskih nemira u Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na humanost ljudi za vreme tog političkog haosa. Svoju književnu karijeru započeo je kao pesnik. Bio je jedan od saradnika časopisa Hrvatska mlada lirika tokom 1914. godine. Krajem rata je objavio dve zbirke stihova u prozi, “Ex Ponto” i “Nemiri“. Zbirka Nemiri, objavljena 1919. godine i napisana u formi dnevnika, govori o Andrićevom doživljaju rata i svog zarobljeništva. U tom periodu je uglavnom pisao pripovetke. Njegov prvi roman, “Put Alije Đerzeleza“, objavljen je 1920. godine i već tada se primećuje dominantan motiv njegovog stvaralačkog procesa, a to je život u Bosni kroz koji istovremeno prikazuje univerzalne ljudske probleme. Tokom Drugog svetskog rata, u slobodno vreme koje su mu okolnosti nametnule, Andrić piše svoja tri velika romana objavljena iste godine (1945): “Na Drini ćuprija“, “Travnička hronika” i “Gospođica“. Glavna tema prva dva romana, kao i većine Andrićevih dela, jeste Bosna, oblast u kojoj Istok i Zapad vekovima prepliću svoje interese i uticaje, oblast koju čine ljudi različite nacionalnosti i veroispovesti. Roman „Gospođica“ opisuje čitav život bez ljubavi, prijateljstva i ljudske brige za bližnje, bez srca; život određen jednom jedinom porukom oca na samrti, pogrešno shvaćenom i prenaglašenom. Andrića vidimo u svom najboljem izdanju kada piše o svojoj domovini i njenom narodu. Svoja dela je pisao trezveno, bogatim i čistim jezikom. Odbor za dodelu Nobelove nagrade posebno je skrenuo pažnju na „epsku snagu“ koja upravlja njegovim delima, pogotovu romanom “Na Drini ćuprija”. Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960). Postojanje zla i podijeljenosti konstante su u njegovim djelima. Njegovi junaci redom su nesretnici: tuđinci, usamljenici i beskućnici, zatureni mudraci, nezamjenjivi nosači tereta, pobjednici bez slave i svjedoka, glavni dobitnici loših brojeva i vječni gubitnici (M. Karaulac). Ispitujući stvar odozdo, u kontekstu, u životu u kojemu se zlo javlja u beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima, Andrić opisuje mračne strane ljudske sudbine i to one koje izmiču velikoj povijesti, ali koja se na njima prelama, i koje se nalaze u anonimnom svakodnevnom životu. Zasigurno je na Andrića utjecala velika povijest i u njoj strašno iskustvo velikih ratova, a s druge strane i iskustvo Bosne kao rubne zemlje, izložene stalnim konfliktima, u čemu možemo tražiti razlog njegovom pesimizmu, a u specifičnom odnosu koji imaju pisac i bosanski franjevci na tragu smo njegovog vitalističkog pogleda na svijet u kojemu ima mjesta i za dobrotu i ljepotu. Andrićevo književno stvaralaštvo i književni izričaj „odlikuju unutarnjim jedinstvom bez ikakvih oscilacija – misaonih, emotivnih ili stilskih, ono je kompaktna cjelina“ Neke od Andrićeve misli: „Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.“ „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“ „I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.“ „Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.“ „Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.“ „Tko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.” Kao pisac, u najranijoj mladosti djelovao je u hrvatskom književnom univerzumu, ali nakon preseljenja u Beograd pisao je ekavicom, a nacionalno se izjašnjavao kao Jugoslaven, što je u zemljama iz kojih je potekao shvatano kao da je u kulturnim i identitetskim sporovima pristajao uz “srpsku stvar”. Ozbiljnije primjedbe dolazile su iz hrvatskih kulturnih krugova, koji su desetljećima tvrdili da je Jugoslavija u Švedskoj akademiji lobirala da nagradu dobije Andrić nauštrb Miroslava Krleže, koji je, po mnogima, imao izgrađenije i estetski raznovrsnije djelo, ali je cijelog života bio protivnik svemu što je smatrao pogrešnim i nepoštenim. U Bosni i Hercegovini odnos prema Andriću bio je mnogo složeniji i mučniji, a naročito su u kritici njegovog djela oštri i bespoštedni bili muslimanski / bošnjački intelektualci koji su u njegovoj književnosti prepoznavali rasistički odnos prema muslimanskom svijetu Bosne i Hercegovine. Najcjelovitiju, najopsežniju i najminuciozniju analizu Andrićevog orijentalizma postavio je Muhsin Rizvić, ali njegova nedovršena knjiga, u godinama poslijeratnih ideoloških obračuna, bit će lažno predstavljana i tumačena, a značaj njenog kritičkog dometa sistematski umanjivan i osporavan. U želji da se Andrićevo djelo odbrani od kritičkog preispitivanja njegovi pseudobranioci svaku primjedbu koja bi podrazumijevala barem latentnu prisutnost “mržnje prema muslimanima” proglašavali su nacionalizmom i šovinizmom, što je samo doprinijelo procesu Andrićevog udaljavanja od čitalačkog svijeta Bosne i Hercegovine. Jedan dio kritike zamjera Andriću to da je u svojim djelima namjerno negativno predstavljao Bošnjake, islam i osmanlijsku vladavinu na ovim prostorima. Kustos Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića” Enes Škrgo kaže da je to legitimno, ali istovremeno anahrono gledanje na Andrićev literarni opus. Problem s takvom vrstom interpretacije Andrićeve književnosti, objašnjava profesor književnosti iz Sarajeva Vahidin Preljević, jest to što se njegovi zapisi često dekontekstualiziraju i onda interpretiraju iz jedne sasvim pogrešne i zlonamjerne perspektive. Ali, potcrtava Preljević, i Andrićevo djelo mora biti otvoreno da se podvrgne kritici i da se u njemu, korištenjem naučno-kritičarske metodologije, pronalaze neke političke ideje. “Andrić je uvijek bio – i ne samo biografski i književno – povezan sa tri grada, u kojem je rođen i u kojima se formirao kao osoba i kao umjetnik, a to su Travnik, Višegrad i Sarajevo. On se tim gradovima vraćao kroz svoju književnost i neke od najljepših stranica svoje književnosti posvetio je baš tim gradovima. Osim toga, on je i neke pripovijetke napisao u Višegradu, što znači da ih nije samo tematizirao u svojoj književnosti nego je u njima i stvarao. Travnik je grad njegovog prvotnog djetinjstva, a kojem se vratio kroz Travničku hroniku i Priču o vezirovom slonu, a znamo da je neke dijelove prve knjige Ex ponto pisao u selu Ovčarevo, kada u njemu boravi u internaciji. S druge strane, najviše je književnih djela posvetio Sarajevu. Najveći dio radnje njegovih djela odvija se u Sarajevu. Tu treba spomenuti jedan antologisjki Andrićev tekst Jedan pogled na Sarajevo. Govorio je da je Višegrad jedini njegov pravi grad – ne samo grad njegovog djetinjstva nego uopšte da je to jedini grad koji on smatra svojim gradom.” U godini kad se slavi 125 godina od rođenja Ive Andrića njegovo djelo izaziva jednako interesovanje kao i u godinama kad su njegovi romani i knjige priča bili objavljivani prvi put. Taj pisac, koji je, nadahnut jednom “nestalom” Bosnom, stvorio jedinstven književni svijet, svojim je životnim izborima zbunjivao javnost i stvarao kontroverze, čime je dao povod svim onim kritičarima koji iz njegove biografije nastoje tumačiti njegovo književno djelo. Ali, i pored svih mnogostrukih – zlonamjernih ili ne – interpretacija njegovog književnog djela, uprkos životopisu, koji je možda nosio neke neobjašnjive unutrašnje kontradikcije, Andrića treba čitati kao jednog od najvažnijih “pripovjedača Bosne”, jasan je Preljević. O djelu Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Andrić je počeo pisati ovaj roman još između dvaju ratova. Prvi nacrt i bilješke počeo je pisati još 1928., za svoga boravka u Španjolskoj. Od prvotnih 250 stranica sažeo je tekst na nešto manje od 100 stranica. Andrić izbacio sve ljubavne scene između Džema i neke Francuskinje, a koje je imao namjeru unijeti u djelo. Bitno je istaknuti i da se u toj prvobitnoj verziji kao glavni lik ističe Džem, a ne Ćamil, dok je u konačnoj redakciji Džemov život opisan u jednom (V.) poglavlju romana i to na 10ak stranica. Pripovjedač nam samo napominje da je fra- Petar od Ćamila čuo podužu povijest Džemova života koju je danima slušao, a sam Ćamil, Džemov biograf, počinje se tako poistovjećivati s princem, njegovim tragičnim životom i sudbinom. Prokleta avlija unutar osam napisanih poglavlja označava summu summarum Andrićevih „dugogodišnjih opservacija i spoznaja o velikom Osmanskom carstvu, o zakonitostima njegova funkcioniranja kad je bilo u naponu moći te o životu i vremenu pod njegovom vlašću“. Od nedvojbene je važnosti i vlastito autorsko iskustvo boravka u zatvoru u Mariboru. Roman je napisan 1954. u izdanju Matice srpske u Novom Sadu. Možemo pretpostaviti da je Ivu Andrića privukla sudbina turskog princa Džema, koja se ocrtala u sukobu Istoka i Zapada, odnosno u sukobu njihovih interesa. Priča u romanu razvijena je u osam poglavlja. Prokleta avlija prikazana je kao sivilo koje ubija svaku motivaciju u čoveku. Ona je tako siva, sumorna i monotono deluje na ljude. U njoj su sva dešavanja smeštena između tvrde, gole i ugažene zemlje, gde se pomoću visokih tamnih zidina pogled zaustavlja na parče neba. Upravo to parče neba je tako željeno, a tako nedostižno. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džemsultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd.Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu. Za razliku od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Likom Ćamil-efendije i njegovom sudbinom “Prokleta avlija” postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo ”sa kojim ciljemi za čiji račun” tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora, slika,rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom mjestu. Njegov estetski ideal postao je „…jednostavan i precizan, izražajno ekonomičan, bez suvišnog nagomilavanja i zgušnjavanja riječi“ Ističe seda prstenasta kompozicija Proklete avlije koju odlikuje „priča u priči“, odnosno „pripovjedač u pripovjedaču. “Prokletu avliju čine četiri prstenasto raspoređene priče. (svaka od njih ima svog kazivača – naratora) Najšira priča u toj prstenastoj kružnoj šemi jeste ona koje se prisjeća „mladić pored prozora“, dok gleda u svježu fra-Petrovu humku. Fra- Petru je, dok je boravio u Prokletoj avliji, o njenom najznačajnijem zatvoreniku, Ćamilu iz Smirne, pričao Haim, zatvorenik, Jevrejin. Ćamil, opet ima svoju priču, svoju jedinu duhovnu preokupaciju zbog koje je dospio u Avliju: to je priča o Džem- sultanu. Priča o njemu čini najuži, centralni krug, prsten, i njome se zatvara kružni tok pričanja. Svaki od naratora ima svoj monolog i u njemu svog junaka koji se pretvara u kazivača i nastavlja svoj monolog. Samo junak u središtu priče nije kazivač. Konstrukcija zauzima najveći dio prostora u knjizi: središnja priča o Džemu kako ga prenosi Ćamil traje samo poglavlje ili dva. Ostatak vremena čitalac skida sloj sa sloja, dok ga jedan narator prenosi drugom. Postoji zanimljiv odlomak koji pomaže da se objasni ovaj metod, u trenutku kada Ćamil počinje pričati Džemovu priču u prvom licu. “Ja” je riječ, kažu nam, koja fiksira položaj govornika na način da više nije moguće vježbanje volje, a snaga govornika je prekoračena – snaga, vjerovatno, da se izbije iz identifikacije koja svi njegovi prošli postupci i misli nametnu ga kada koristi tu riječ. “Ja” je i priznanje i zatvor. Činjenica da roman prenosi čitaoca od pripovjedača do pripovjedača prije sugerira da se autor neprestano izmiče, kako ne bi izdao sebe ili svog čitaoca u onu vrstu „lične ispovijesti“ kojom se zapečati Ćamilova sudbina. Književni znalci slažu se da je Andrić Prokletu avliju „ispripovijedao upričavajući priče jednu u drugu“ (Jergović, 2019). Prepoznaju se barem četiri priče što ovo djelo čini osobito kompleksnim. Upravo ta narativna kompleksnost nudi i kompleksan pogled na konverzaciju. Fra Petar je pripovjedač u romanu, iako je stvarni pripovjedač mladi fratar (neimenovan) koji u fra Petrovoj sobi sluša popisivanje stvari nakon njegove smrti. Prisjeća se njegovih priča i toga kako je znao pripovijedati kao nijedan drugi fratar, osobito ako je imao dobra slušatelja. U Prokletoj avliji dolazi do ispreplitanja opće i osobne povijesti, a to se najbolje očituje kroz tragični lik Ćamila. Pripovijedanje služi kao oruđe kojim se uspostavlja veza između te dvije dimenzije povijesti. Naime jedan nesmotreni mladić o Ćamilu kaže: Ćamil se posle svoje nesrećne ljubavi prem lepoj Grkinji isto tako nesrećno zaljubio u istoriju koju proučava. On je potajni Džem. Tako se drži i ponaša prema svemu i prima sve oko sebe. I već ga bivši drugovi, u razgovorima, sa podsmehom i žaljenjem, i ne nazivaju drukčije od Džem-sultan.16 Upravo to je jedan od ključnih trenutaka djela jer da mladić nije izjednačio Ćamila i Džema, priča ne bi došla do izmirskog valije, a sam Ćamil vrlo vjerojatno ne bi bio poslan u Stambol na ispitivanje. Iz valijinog iskaza: Reč je pala, a kad reč dođe jednom ona se više ne zaustavlja, nego ide dalje i usput raste i menja se17 vidljivo je kako je upravo pripovijedanje bilo ono što je Ćamila učinilo sumnjivcem te tako preusmjerilo njegov životni put od vještog mladog povjesničara prema robijašu i mentalno problematičnom čovjeku. Nesretna okolnost bila je i ta što je tadašnji sultan također dao zatvoriti brata baš kao što je zatvoren bio i Džem, a Džemov brat Bajazit je činio sve da tako i ostane. Valjda je zato i valija pomislio kako Ćamil proučava povijest zato da bi naudio tadašnjem sultanu. Andrićev karakterističan stil dolazi do izražaja i u Prokletoj avliji. I u ovom romanu možemo pronaći tragove narodnih predaja, usmenog nasljeđa, priču i pričanje, pripovjedačku opijenost pričom. U Andrićevu djelu pronalazimo tragove legendi jer puk čuva i priča o onomu što uspije pretvoriti u legendu. Andrić koristi povijesne činjenice u kombinaciji s narodnim predajama, legendom, mitom i fikcijom u opisivanju svojih junaka. Andrićeve rečenice su dugačke, kontemplativne, a autorova misao čista i precizna. Vrlo su česte digresije, potiskivanje emocija, suptilnost u prikazivanju umjetničkih prizora te naglašena misaonost. Nekoliko naratora vežu niti različitih priča o ljudima iz raznih sredina i epoha. Lirsko bojenje atmosfere, humor u različitim nijansama, ubrzani ritam kazivanja koji se smjenjuje s autorovom sklonošću ka dugim i detaljnim opisima predstavljaju svojstva njegovog stila i narativnog postupka. Naslov romana Ime Prokleto dvorište bilo je ime koje je narod dao zatvoru (st. 19, 20). Avlija se ne mijenja, ona je simbol ljudskog postojanja bilo u kom vremenu i bilo u kom prostoru. Istanbulska policija stavlja tamo svakoga koga želi da istraži, nedužnog ili krivog, pod pretpostavkom da ih je lakše dobiti ako su krivi. Ima ih svih tipova, od okorjelih kriminalaca do (relativno) nevinih (st. 20). Prokleta avlija, kao fizičko mjesto i geografska lokacija, puna je zatvorenika iz različitih krajeva tada velikoga Turskog carstva. Bilo je različitih „vrsta“ zatvorenika: od onih koji su ukrali neku voćku na tržnici do carigradskih propalica i okrutnih ubojica. No, često je bilo i onih nevinih, iako, ako se pita Karađoza, odnosno Latifagu, takvih nije bilo (st. 30, 31). Nekima je Prokleta avlija bila umjesto kuće. U njoj su često boravili zbog teških zločina. Komunikacija ubojica i propalica unutar avlije odnosila se na psovke ili bestidne pjesme. Nevidljivi ljudi svađaju se noću zbog mjesta i loga u zatvorskim prostorijama, a preko dana skupljaju se u skupine. Po sadržaju razgovora moglo se definirati pojedine skupine i članove koji su se u njima zaustavljali. U nekim je skupinama uvijek bilo svađa i prepirki, a u drugima psovke. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha (naziv stilske figure kojom se jedna reč ili pojam zamenjuju drugim pojmom) sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je “njegova gordljivost i dovela ovamo”, zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti “mašta o mirnom životu sa savršenom ženom”, pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovcikoji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Prokleta avlija kao mit i pokušaj prikaza vlasti Tumači u Prokletoj avliji vide „državne tvorevine utemeljene na bezakonju, samovolji i nasilju“ ili je „povezuju s čovjekovim egzistencijalnim apsurdom i osuđenošću na patnju i okajavanje metafizičkog grijeha“. Prokleta avlija je simbol protivrečnosti civilizacije koju čovek gradi, proizvod civilizacije koja se guši u svojim protivrečnostima. Vlast se izdiže iznad čoveka i natkriljuje svaki pojedinačni život. Za vlast čiji je simbol Prokleta avlija postoji posebno značenje krivice. Po shvatanju upravnika Proklete avlije Latifage, zvanog Karađoz nema čoveka bez krivice. Ćamilova krivica nije dokazana, ali je on ipak poslat u progonstvo. Sa krivicom je rođen i nesrećni Džem-sultan, a njegova krivica je u tome što je rođen kao mlađi brat. Nije kriv ni fra-Petar pa je ipak poslat u progonstvo. Prokleta Avlija simbolizuje otuđenu vlast. Čovekovo otuđenje nastaje kada se prava i dužnosti podele među ljudima, pa jedni gone one na čijim prisvojenim pravima i postoje kao ličnosti. Latifaga je simbol takve vlasti. Vlast je njegova sudbina, njegova profesija, ali i sredstvo uništavanja onih na koje padne sumnja. On je izvršilac nekog mutnog principa na kome je sazdano samo ljudsko društvo. Najopasniji krivci po shvatanju vlasti postaju intelektualci Ćamil i Džem-sultan. Ćamil, veliki tragični stradalnik, sa perom u ruci i vizijom prošlosti u glavi se povlači pred besmislom društvenih zala. Džem-sultan postaje žrtva međunarodne diplomatije i zle kobi da bude rođen kao sultanov brat. Prokleta avlija je simbol podeljenosti sveta i stalne borbe između dva sveta, između kojih nema i ne može biti dodira. To je borba između svetla i tame, između dobra i zla. Prokleta avlija je simbol trajanja života. Ona se uvek puni i prazni. Ali ona i živi samo za sebe, uvek ista. Ona dokazuje da u životu postoji uvek nešto trajno iako se sam život neprekidno menja. Andrićeva Prokleta avlija je umjetničko djelo koje, pod prividnom jednostavnošću, dopire do iskonskog najdubljeg sloja, do jedne psihe u nama koja je starija od nas. Ona to uspijeva zahvaljujući mitskim slikama koje sadrži u sebi, a sam Andrić ističe da su te mitske slike sadržane u legendama i mitovima. Naše biće ih prepoznaje u dodiru s određenim književnim djelima i na njih reagira velikim intenzitetom emocija. Ivo Andrić mit ne koristi u njegovoj cijelosti,već poseže za tzv. jednostavnim oblicima tradicionalnog stvaralaštva, a čije je ishodište biomit. Mitsko kod Andrića dolazi iz legendi, predaja, priča, poslovica, odnosno iz narodnih umotvorina. Ustaljeni obrasci ponašanja ili arhetipovi, postoje u svim dijelovima svijeta, nije ih potrebno prenositi jer postoje u ljudskoj psihi te su na neki način stariji od ljudi. Mogu se javljati kroz snove te su slični motivima iz bajki, predaja, legendi i mitova. Ističe se Ćamil koji „dopušta“ arhetipu da ga „proguta“, on mu se predaje te tako gubi sebe, a ujedno i život; on počinje živjeti Džemov život (st. 72). S druge strane, Karađoz je bio suviše ohol da bi dopustio nekoj arhetipskoj sili da vlada njime, dok fra–Petar uspijeva pronaći neku ravnotežu te je njegov primarni arhetip – arhetip mitskog pripovjedača. Andrić kao da vidi uzor u liku fra–Petru, mitskom pripovjedaču, arhetipu zrelog čovjeka, dostojnog uhvatiti se u koštac sa svim nevoljama i svim problemima, čovjekom koji vidi svjetlost i van tamnice, van zidina Avlije. Dakle, svi su oni vodili na različit način borbu s arhetipom. Ćamil ne da je bio nedorastao, većnekako nejak i bez želje oduprijeti se te iz toga proizlazi ljubav prema ostalima, neka nevina, dječja nježnost i dobrota. Kod Karađoza je sve to drugačije, tjeskoba iskrivljava njegovu psihu te on postaje tiranin. Zapravo, Ćamil i Karađoz dijele zajednički crtu, a to je ljubav prema uspostavljanju nekakvog reda. Ćamil to radi kroz prizmu Džema, a Karađoz kroz sve druge. Karađoza možemo povezati i s Haimom, zbog te potrebe biti svugdje i znati sve. Haimova primarna karakteristika je nesigurnost koju možemo povezati s arhetipom vječito progonjenog Židova koji sumnja u sve i svašta, opsjednutog manijom gonjenja. Možemo zaključiti da svi likovi tragaju za smislom, za istinom, za sudbinom te da je nad svima njima prokleta avlija, arhetip tamnice, zatočeništva, neslobode. Nitko od njih nije slobodan. Kod Andrića su uočljivi i ustaljeni obrasci ponašanja koji se kod njega pojavljuju i naindividualnom planu, i u povijesti kroz vrijeme, ali i u prirodi. Tako se i događa da ljudi različitih vremena žive isti život, kao što to vidimo kod Džema i Ćamila –posjedovanje iste životne tragedije. Upravo zato se i u različitim razdobljima pojavljuju tzv. braća-neprijatelji od Kaina do Abela ili od Bajazita do Džema, a javljat će se i u budućnosti. Dakle, za Andrića vrijeme je vječno i univerzalno, zapravo vremena kao da nije hteo da ga smeni, iako je mnogima njegov režim rada smetao. Ali svi su mu se u suštini divili na neki način, jer je mogao tu svakodnevnu torturu da trpi. Ćamil je duboko nesrećna ličnost, a ta nesreća ogleda se i u ljubavi, u nezadovoljstvu poreklom, zlom sudbinom (način na koji je dospeo u zatvor).. Ćamil se odmah dopao fra Petru. On je mladi Turčin, ispijenog pogleda i umornog lica. Ćamil je bio veoma pametan, učen i razvijen mladić. On se zaljubio u Grkinju, ali njen otac je bio protiv toga i bro je udaje za nekog Grka. Posle toga više nije bio isti. On njemu se svašta govorilo – da su mu knjige udarile u glavu i da nije učestvovao u životu bogatih kao ostala omladina. Ćamil je pohađao je istorijske studije, posebno su ga zanimali Bajazit i Džem sultana. Bio je opsednut Džem sultanom, stalno je pričao o njemu i poredio se sa njim. Da bi nesreća bila veća, biografije Džema i Ćamila imale su dodirnih točaka, obojica su pretrpjela stanovitu nepravdu jer Džem nije postao sultanom, dok Ćamil iz ideoloških razloga nije mogao ostvariti ljubavnu vezu s Grkinjom,a da stvar bude gora Ćamil je, kako bi što bolje protumačio Džemovu povijest, svojevoljno posjećivao toponime na kojima je boravio Džem (Egipat, Rodos) što je onima koji traže krivca bio jasan signal poistovjećivanja s njim. Odnos Ćamila i Džema možemo okarakterizirati kao uzajamno produktivan , naime vidljivo je kako Džemova povijest djeluje i ispisuje Ćamilovu, ali i Ćamil nadopunjava Džemovu dobivajući uvid u njegove misli, paradoksalno - upravo zahvaljujući vlastitom ludilu. Ćamilova daljnja sudbina ostaje nam enigma, pretpostavlja se da je ubijen ili je završiou ludnici. Možemo reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili. Ćamil je zapravo lik s najviše suprotnosti. U njemu se prožimaju dvije kulture, s jedne strane (atipični) je Turčin, a s druge posjeduje odlike zapadnjaka (putovanja, interes za znanost). Odrednica koja ga najviše povezuje s istočnim kulturnim krugom je prakticiranje muslimanske vjere. Zato je Ćamil lik koji svojim karakteristikama, načinom života odudara, u permanentnom je konfliktu s okolinom u kojoj je živio: konzervativna sredina u kojoj se sve zna, koja osuđuje sve što je drukčije i u suprotnosti s rigidnom tradicijom Stražari su komunicirali sa zatvorenicima vikom i udarcima, a osobito se to osjećalo uvečer kada bi ih natjeravali u prostorije. Međutim, kada bi s vrha ukazali na važnost nekoga zatvorenika, onda bi i stražari mijenjali svoj način komunikacije, postali bi pažljivi i pristupali bi takvoj osobi s posebnom empatijom. Tako su jednoga dana pozvali Ćamila. Rastanak s fra Petrom bio je neverbalan – nije mogao izgovoriti ni riječ pozdrava Haim je bio Židov iz Smirne i brzo je zauzeo Ćamilovo mjesto u ćeliji. Osjetio je kako je u fra Petrovu socijalnom krugu mirnije i kako su on i dvojica bugarskih trgovaca bolji ljudi od ostalih. Haim je govorio brzo, opširno i o svemu. Haim je govorio samo radi sebe, njegov govor nije bio usmjeren primatelju. Ni sadržaj mu nije bio bitan, samo je imao potrebu govoriti. Fra Petar je uvidio kako ima i nešto dobro u Haimovu neprestanom pričanju. Naime, puno bi toga manje znali da nema ljudi kao što je Haim. Imao je on i dvije nevolje: prva je bila misao kako ga svi progone, a druga da je sumnjao u sve. Ta ga je sumnja izjedala pa je donekle imao povjerenje samo u fra Petra. Gotovo je svakodnevno, šapućući, fra Petru pokazivao nove zatvorenike koje je smatrao špijunima. Fra Petar je nastojao razgovarati šaljivo s njim. Poticao ga je da misli dobro: „Misli dobro pa će dobro i biti“ Promatrajući priču o Džem sultanu i Bajazidu II., na simboličnoj razini oni predstavljaju dvije suprotnosti, dvije opozicije od kojih je jedan prikazan kao tragičan i pozitivan lik (Džem), dok je drugi lik prikazan kao dosljedno negativan, (Bajazid II.). I u ovoj priči vidimo smjenu pozitivnog i negativnog, tragičnog i uspješnog. Ova arhetipska priča o dva brata česta je tema interpretacija i analiza u literaturi. Priča je arhetipska, drevna. Priča o dva brata suparnika, neprestano se ponovno rađa i ponavlja. U samoj Prokletoj avliji opisuju se te dvije suprotnosti. Ova arhetipska priča, ali i kako I. Frangeš navodi, rubno biblijska, starozavjetna; najavljena pradavnim sukobom Kaina i Abela, bit će bitna okosnica romana. Sve priče, i svi naratori vode do Ćamilove priče o Džemu i Bajazidu te Ćamilovu poistovjećivanju s nesretnim bratom. Postavlja se pitanje, zašto se Ćamil uopće poistovjećuje s Džemom, zašto se uopće pretapa u Džema. I. Frangeš daje verziju odgovora na ovo pitanje. Ćamil se ne poistovjećuje s Džemom jer smatra da je baš kao i sultan Džem pretendent na prijestolje koji će uzeti vlast u svoje ruke (kao što su to zaključili činovnici i oni koji su Ćamila nevinog smjestili u zatvor). Ćamil se oduševio likom Džema upoznajući historiografske spise i poistovjetio se u potpunosti s njim jer je „Džem simbol pravde, simbol neravne i unaprijed izgubljene bitke što je pravda i plemenitost od pamtivijeka uzalud vode s grubom, samouvjerenom pragmom“. Stoga, simbolički ova arhetipska priča može predstavljati dvostrukost čovjekova bića, čovjeka koji mora paziti na svaki korak jer svaki novi može biti pogrešan. Možemo reći da se ovom pričom, u kojoj se izmjenjuju, svjetlo i tama, pozitivno i negativno, dobro i zlo, donosi saznanje o dubokoj podijeljenosti čovjekova bića, koji želi postati dio stada, a svojom sudbinom odudara od njega. Ćamil postaje samo jedan od onih Ja koji se može poistovjetiti s Džemom, nesretnim i nesuđenim sultanom, Džemom kojeg je uloga pretendenta na prijestolje u potpunosti obilježila, njegovo Ja odredilo je njegovu sudbinu, njegov identitet odredio je i zacrtao put kojim će ići te je on postao žrtva svoje sudbine. „Ja“ se ne odigrava samo u nama, nego i u drugima, i tuđi u nama. Ćamil se poistovjećuje s Džemom, u čijoj povijesnoj ličnosti također nalazimo isprepletanje civilizacija. Džem postaje taocem zapadnih sila, ali i Osmanskog Carstva. Iako se Ćamil poistovjećuje s Džemom, među njima je niz razlika. Ćamil nema brata, Džemova sudbina je određena suparničkim odnosom s bratom. Džem je opsjednut željom za vlašću, sultanskim prijestoljem, Ćamila politička vlast uopće ne zanima. Ćamil je introvert, sklon kontemplaciji, promišljanjima; Džem je sklon egzaltaciji, druželjubiv. Ćamil je opisan kao lijep čovjek; Džem je opisan kao krupan i atletski građen, ali se u zatočeništvu izobličio. Različitost između fra Petar i Ćamila pronalazimo u njihovu podrijetlu, životnoj sudbini i psihološkom profilu. „Fra Petar je, po svojoj smirenosti i razboritosti, čista suprotnost introvertiranom, hipersenzibilnom i iracionalnom Ćamilu“ (Meić, 2015: 362). Fra Petar dolazi iz kruga zapadnog svijeta, katoličke vjere, Ćamil je pak predstavnik Istoka, islama. Kad opisujemo fra Petra glavni atributi koji se vežu za njega su: uman, smiren, promišljen, staložen, suzdržan, oprezan, inteligentan. Fra Petar je predstavljen kao intelektualno superiorniji okolini u kojoj se našao. Upravo zbog toga on vrlo lako uspostavlja odnose s drugima. Opisan je kao čovjek koji voli razgovarati, ali i slušati. Ćamil je u romanu predstavljen kao Turčin, međutim njegove osobine i karakteristike ne upućuju na tipičan turski identitet. Jake odrednice njegova kulturnog identiteta izostaju npr. njegov fizički izgled, plaha narav, jak intelekt, ljubav prema znanju/knjizi. Fra Petar uviđa da su karakteristike potpuno suprotne onome što je on očekivao: To je bilo dovoljno fra Petru da uvidi da Turčin nije ohol ni odbojan kao što bi mogao da bude. Uzdržljiv jeste, ali na neki drugi način.“ Naravno da među ovim likovima postoje i sličnosti, najzanimljivije je promotriti da fra Petra, Ćamila kao i Džema, evidentno različitim, osobnostima spajaju motivi bolesti i ludosti. Uplašim se, kazuje fra Petar, od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijom čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. Osim toga fra Petra i Ćamila veže poznavanje talijanskog, intelekt i zajednička želja za znanjem. Džema i Ćamila pak povezuje osjećaj nepripadanja nikome, nemogućnost identifikacije s kolektivom. Zanimljiva je i opozicija Karađoz i Ćamil. Karađoz je upravitelj zatvora, a ujedno predstavlja alegoriju nadzora u totalitarnim društvima. Karađoz kao predstavnik državnog aparata suprotnost je Ćamilu koji je predstavnik slobodne misli u neslobodnom prostoru i vremenu. Karađoz je osoba koja sve gleda kroz pozitivistička načela. Zato će on historiografski diskurs o Džem-sultanu i Bajazidu čitati u doslovnom smislu kroz pozitivističke činjenice. S druge strane Ćamil isto štivo čita kao narativni tekst koji mu omogućuje identifikaciju kako bi riješio svoju napetost i patnju zbog nesretne ljubavi. Ćamil se s tim historiografskim diskursom poistovjećuje i on za njega postaje jedina moguća stvarnost, nalazi oslonac u svijetu besmisla proučavajući povijest nesretnog Džem sultana. I fizički opis Ćamila i Karađoza prikazuje suprotnosti među ovim likovima. Karađoz je pretio, dlakav, tamnoput, prerano ostario. Ćamilovo lice je meko, malo podbuhlo, bijelo i blijedo, obraslo u riđu, pahuljastu bradu s nešto svjetlijim brkovima. Karađoz ima zastrašujuće okrutne oči, Ćamil modre, obrubljene tamnim kolutovima. Analiziramo li Karađoza, on je i sam oblikovan kao suprotnost. Upravitelj ima dva imena, koji ujedno predstavljaju dvije strane njegove osobnosti. Jedno predstavlja njegovu mladost (Latifaga), a drugo predstavlja njegovu osobnost iz vremena Proklete avlije u kojoj je i dobio nadimak (Karađoz). Latifaga se iz inteligentnog i radoznalog dječaka s vremenom pretvorio u čovjeka koji upada u mutne poslove i dolazi u sukob sa zakonom. Karađoz je dakle upravitelj zatvora, njegov je smisao djelovati kao produžena ruka sustava i njegove represije. Ako zatvor shvatimo kao kazalište, njegovo je onda oličenje Karađoz. Avliju možemo percipirati kao scenu na kojoj glavnu ulogu igra njezin upravitelj. Latifaga je prikazan kao glavni junak/glumac Proklete avlije, a po tome je i dobio svoj nadimak, Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjena). „Mladić pored prozora“ koji sluša zvuk fra-Petrovog alata, očito je biće razvijenog senzibiliteta. Priče svih kazivača, pri evociranju u njegovoj svijesti, sređuju se u jedinstvenu, savršeno organizovanu povijest. Struktura romana je ciklična, jer se završava onako kako je i počeo. Andrić se pričom vraća opet u bosanski manastir gde je se fra Rastislav priseća i zajedno sa ostalim fratarima pakuje fra Petrove stvari. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu. Za ovaj roman je karakteristična intrertekstualnost Ovaj roman je također neohistorijski roman : opisuju se događaji iz Osmanskog carstva ali koji se i danas u savremenom dobu dešavaju (nevini ljudi odlaze u zatvor, učene ljude i njihovo mišljenje blate ne učeni ljudi te ih sabotiraju, kao i porodično rivalstvo između Bajazida II i sultana Džema, nacionalizam, kao i o lošem političkom sistemu koji bojkotuje školovane ljude kojima ne mogu manipulisati...). Djelo je pisano ekavicom i upotrebljavano je mnogo arhaizama da bi se dočaralo